Sažetak:
U 2025. godini upis u prvi razred odgođen je za više od 4100 djece. Kako u sve naprednijem društvu imamo to da nam djeca postižu sve lošije rezultate te ne zadovoljavaju kriterij upisa u školu koji se nije mijenjao godinama?! Je li ekranizacija uzela danak djetinjstva, slobodne i neometane igre, trčanja, penjanja po drveću, pa čak i svađe s vršnjacima i samostalnog rješavanje sukoba, svega onoga što dijete prirodno priprema i osnažuje za život? Gdje je tu uloga odrasloga? Jesmo li spremni mijenjati dosadašnje paradigme, i je li formiranje malog znanstvenika važnije od igre loptom, čitanja bajki ili zadovoljenja potrebe za kretanjem…
Današnja djeca u prosjeku dnevno provode dva do tri sata ispred elektronike, poput televizije, tableta, prijenosnih računala i telefona. Ova brojka povećava se tijekom vikenda. Poznato je da bi omjer vremena provedenog pred ekranom naspram vremena provedenog u prirodi trebao biti 1:2 kako bi se smanjili štetni učinci takvih aktivnosti. To bi značilo da bi prosječno dijete, koje pred ekranom provede dva sata u danu, trebalo biti vani čak četiri sata. Kada uzmemo u obzir način života današnjih roditelja, činjenicu da su djeca do 16:00 sati u vrtiću, jasno je svima da ona nemaju dovoljno prostora u danu da toliko vremena provedu u igri na otvorenom, po mogućnosti u prirodi jer znamo koliko je pozitivan učinak zelenila na razvoj mozga i očiju.
Djeca zamjenjuju aktivnu igru na otvorenom sjedilačkim načinom života, uzrokujući ozbiljne posljedice po njihovo zdravlje i opću dobrobit.
Već neko vrijeme primjećujemo posljedice sjedilačkog načina života kod djece koje se očituju u evidentno lošijoj gruboj i finoj motorici, indeksu tjelesne mase, snazi mišića, komunikacijskim vještinama, smanjenom osjećaju neovisnosti, razvoju kreativnosti i kognitivne fleksibilnosti.
Sve ove stavke razvijaju se u slobodnoj igri na otvorenom. Primjerice, omogućivši djeci boravak u prirodi ili nestrukturiranom dvorištu mi im dajemo poligon za vježbanje njihovih motoričkih sposobnosti, agilnosti, koordinacije, brzine, izdržljivosti, povećavamo snagu mišića, utječemo na opće zdravlje, ali im nudimo i razvoj niza komunikacijskih vještina jer igrajući se bez gotovih igračaka, djeca su primorana koristiti svijet mašte, razvijajući tako kreativnost i kognitivnu fleksibilnost. Kako bi ta kreativnost bila shvaćena, oni međusobno moraju komunicirati, primjerice o tome što je grana, je li ona mač, u drugom slučaju kuhača ili se odjednom pretvorila u veslo. U strukturiranoj okolini svaki predmet ima svoju funkciju i malo tko će odstupiti od nje, ali kada su stavljena u novu okolinu, djeca razvijaju kognitivnu fleksibilnost, a posljedično i komunikacijske vještine i vokabular, kako bi uspjeli dogovoriti nova pravila.
Često se u najboljoj namjeri radi na poticanju kognitivnih vještina, dok djeca imaju poteškoća s grubom motorikom.
Svi smo čuli za razvijanje dinamičke akomodacije oka, praćenje predmeta kako brzo dolazi i odlazi, a znamo li da je ona važna za čitanje i koncentraciju? Ukoliko nema dinamičke akomodacije oka, moguća je pojava disleksije, a upravo se to može spriječiti igrama loptom. Obratite pozornost kada sljedeći put bacite loptu djetetu u ruke: hoće li ju uhvatiti, kako će ju uhvatiti – šakama ili u naručje, i hoće li žmirkati i okretati glavu, kao da se boji lopte.
Poznato je da su motorika i govor povezani, posebice fina motorika. Znanstvenici su otkrili da veliko značenje za razvoj govora ima motorika ruke, posebice prstiju. Povezanost tih dviju funkcija vidljiva je i dok gestikuliramo kada pokušavamo nešto objasniti ili kada djeca pišu i crtaju često plaze jezik, stoga je finu motoriku potrebno razvijati od najranije dobi jer se zone koje odgovaraju za govor i poteze prstiju u mozgu nalaze vrlo blizu jedna drugoj. Dakle, potičući finu motoriku potičemo i susjedne zone koje upravljaju govorom. Ukoliko dijete ima odstupanja u finoj motorici često će zaostajati u govoru, no važno je napomenuti da to nije pravilo. Govor može biti razvijen unatoč lošoj motorici.
Činjenica je da trenutno živimo u vizualnom svijetu i da je sluh trenutno podređeno osjetilo u odnosu na vid. Ako uzmemo činjenicu da je sluh djeci potrebniji, jer ukoliko dijete ne može slušati, govor će biti teže usvojen, jasno je da je još jedna od zadaća odraslog uvesti djecu u kulturu slušanja, a najprimjerenije je upravo pričajući priče i bajke. Čitanje djeci, kao i pripovijedanje priča dakako, otvara prostor za susrete s iskustvima, riječima i odnosima s kojima se djeca inače ne bi susrela, kao i za razgovor o tim iskustvima, kao i za igranje i poigravanje riječima koje se pojave u pročitanom, a izvan su kruga svakodnevnog vokabulara. Pričajući priče i bajke djeci ne razvijamo samo jezične pred vještine, pričanje priča odnosno pripovijedanje potiče odnos, blizinu. Kada nam dijete kaže „Ispričaj mi priču“, zapravo ne traži samo pripovijedanje, traži našu pozornost. To nije nevažan zahtjev. Djetetovo povjerenje dragocjen je dar. Odgovarajući na njegove potrebe i njegujući blizinu potičemo emocionalnu zrelost, koja također izostaje kod djece u zadnje vrijeme, te je jedan od razloga odgode upisa u prvi razred.
Djeca danas, osim smanjenog opsega vokabulara imaju teškoće s iskazivanjem misli. Nemaju kapacitet za jezično izražavanje kao što su imala djeca čak i prije samo desetak godina. Govor, kao što je poznato, živi u zajedništvu, u zajedničkoj sfera pokreta koja se prilikom govora stvara. Učenje riječi jača našu sposobnost promišljanja i zapažanja. Kada govorimo o razvoju jezika i pretjeranoj izloženosti ekranima važno je osvijestiti kakvo djelovanje ima čitanje naspram izloženosti vizualnim podražajima koje dijete dobiva gledajući crtani film ili igrajući video igricu. Slika sadržana u riječima ima sasvim drugo djelovanje na djecu od televizijske ili računalne slike: jedna dolazi kao gotova izvana do oka djeteta, a druga se stvara iz snage duše, uz aktivno, stvaralačko djelovanje. Ako dijete dobiva previše gotovih slika, njegova sposobnost slikovitog predočavanja zamire, a time i bitan dio njegovog unutrašnjeg (duhovnog) razvoja.
Znamo da je najveće bogaćenje rječnika upravo u predškolskom razvoju. Ako uzmemo podatak Hrvatskog Logopedskog Društva kako se danas 35% djece upisuje u školu s govornim poteškoćama, jasno nam je da je njegovanje govora još jedan od imperativa u odgojno-obrazovnim zadacima. Kako navodi stručnjak dr. Ranko Rajović, učitelji primjećuju da je svaka nova generacija za nijansu slabija u odnosu na prethodnu. Prema najnovijim dostupnim podacima za školsku godinu 2025./2026. 4138 djece dobilo je odgodu upisa u prvi razred. Što se događa s današnjom djecom? Je li moderna tehnologija uzela danak djetinjstva pa smo od onoga da ranije kao roditelji nismo mogli dozvati djecu u kuću, došli do toga da djeca danas ne žele van?
Ako je djeci odgođen upis su školu, danas ta brojka čini otprilike 10-11% svih školskih obveznika, dok je prije 20ak godina to bilo 5%. Ako 35% djece prilikom upisa u prvi razred osnovne škole ima poteškoće u govoru, ako 60% današnje djece ima spušteno stopalo naspram 15% prije 30 godina, jasno je na čemu treba raditi.
Zaključak:
Unatoč rastućem broju odgode upisa djece u osnovnu školu, važno je naglasiti da svako dijete ima vlastiti razvojni tempo koji treba poštovati i podržavati, ali i promisliti o navikama koje djecu okružuju. Treba stvoriti poticajno okruženje, raditi na jačanju slabijih strana, ali i prihvatiti da ponekad odgoda ne predstavlja slabost, već odgovaran korak prema osiguravanju boljeg početka školovanja i dugoročnog uspjeha djeteta. Upravo kroz suradnju roditelja, odgojitelja i stručnog tima stvaramo temelje za sigurniji, sretniji i uspješniji obrazovni put svakog djeteta.
Marija Oluić, odgojitelj mentor
Dječji vrtić Vukovar I
